Udruga HVIDR-a Samobor i Sv.Nedelja i Udruga branitelja 151.samoborske brigade i organizirale su 20.11.2022.g. odavanje počasti Gradu Vukovaru.
Na put su se krenuli s dva puna autobusa, 120 članova.
Kiša nas ispratila iz Samobora i pratila do Ovčare.
Šutke i s posebnim pijetetom stali smo pred spomen obilježje Ovčara, dr.sc. Jakša Raguž iz Hrvatskog instituta za povijest ukratko nam prepričao događanja 20.11.1991.g. na Ovčari kada se dogodio najveći ratni zločin na području Republike Hrvatske kada su JNA i domaći Srbi ubili brojne civile, hrvatske branitelje i medicinsko osoblje odvedeno iz bolnice Vukovar, u grobnici je pronađeno 200 tijela. Napomenuo da jedan autobus cca 60 ljudi koji su u konvoju izašli iz bolnice još nije pronađen.
Jedan autobus! 
Odali smo im počast i krenuli u obilazak Nacionalne memorijalne bolnice Vukovar.
Nije bilo lako uči u taj prostor, obišli smo atomsko sklonište- hodnike, podrum gdje je postav iz Domovinskog rata, mučno se bilo prisjećati ali ne smijemo ni zaboraviti.
S nama je bio i naš Samoborac Andreas Lehpamer koji je kao branitelj Vukovara ranjen ležao u bolnici. Skroman i potresen prisjećanjima na dane provedene u Vukovaru i bolničkim katakombama samo nam je rekao,“ ja sam ležao tu na hodniku“. Skromniji nije mogao biti. Branio je Vukovar, ležao ranjen na hodniku, izveden iz vukovarske bolnice od strane okupatora.
U formiranoj koloni krenuli smo od bolnice pješke obalom Dunava prema Centralnom križu na obali Dunava. Kratko smo odali počast ispred Spomen križa na Dunavu i uputili se autobusom na Vukovarski vodotoranj.
Nakon predaha i razgledavanje Vodotornja uputili smo se prema Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata Vukovara.
Pri monumentalnom križu dočekao nas je voditelj koji nas je ukratko upoznao sa memorijalnim grobljem gdje je pronađena najveća masovna grobnica poslije II sv. rata u Europi, gdje 935 bijelih križeva simbolizira izgubljene živote Vukovara i Hrvatske koji su bili pokopani u masovnu grobnicu do ekshumacije poslije mirne reintegracije.
Na putu prema Ivankovu stali smo na Trpinjskoj cesti , odali počast Blagi Zadri.
Nakon odavanja počasti krenuli smo na ručak u Ivankovo, gdje su nas srdačno dočekali uz toplu hranu domaćini obitelj Buranji s djelatnicima.
Poslije kratkog predaha uputili smo se prema Starim Mikanovcima gdje je u Osnovnoj školi Stjepana Cvrkovića bila najveća ratna bolnica – kirurški stacionar za vrijeme Domovinskog rata gdje su liječnici i medicinsko osoblje vinkovačke bolnice i lokalno stanovništvo pružali prvu pomoć na prvoj crti bojišnice i dali svoj doprinos obrani Domovine.
Dočekao nas je ravnatelj škole Đuro Škrget, načelnik općine Mario Milinković, predstavnik udruga proizašlih iz Domovinskog rata, dirnuti našom pažnjom da se s njima prisjetimo tih teških ratnih dana kada je njihovo mjesto bilo na prvo crti obrane i prva pomoć za stradale branitelje i civile . Upoznali su nas sa svojim nastojanjima da se doprinos stanovništva u obrani Domovine ne zaboravi te su svoja sjećanja i materijale koji su se našli u arhivima pretočili u dokumentarni film „Ratna bolnica Stari Mikanovci“.
Naš HRVI Domovinskog rata, član udruge Samoborac Andreas Lehpamer, opet je skromno rekao „ ja sam ležao tu na hodniku“. Po izlasku iz Vukovarske bolnice bio je dva dana u srpskom zatočeništvu te je u razmjeni humanitarnim konvojem (koji je bio kamenovan) vraćen u Hrvatsku i tako završio u ratnoj bolnici prije transporta za Zagreb.
Sigurno ima puno takvih branitelja, skromnih , samozatajnih, ali vidno stradalih u Domovinskom ratu kojima prisjećanje na obranu Domovine i s tradanje u ratu , liječenje u miru – teško pada ali šutke podnose i skromni idu dalje
.
Puno bi se toga još moglo vidjeti , premalo je jedan dan.
Stradanje Vukovara trajalo je danima, tako bi se i dani trebali posvetiti odavanju počasti žrtvi koju je podnio da se obrani naša Domovina.
Hvala svima koji su pridonijeli da na dostojanstveno obilježimo stradanje Vukovara
. 
